»Strast i bunt – ekspresionizam u Hrvatskoj«
Galerija Klovićevi dvori, Zagreb
6. rujna – 6. studenoga 2011.
Autor stručne koncepcije izložbe je prof. dr. sc. Zvonko Maković, profesor na Katedri za modernu umjetnost i vizualne komunikacije na Odsjeku za povijest umjetnosti zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Osim prof. Makovića u pripremama izložbe sudjelovao je niz eminentnih stručnjaka relevantnih za pojedina područja: Tvrtko Jakovina (povijesni kontekst), Lovorka Magaš (grafika), Jasna Galjer (grafički dizajn), Dragan Damjanović (arhitektura), Krešimir Nemec (književnost), Ana Lederer (kazalište), Eva Sedak (glazba), Maja Đurinović (ples) i Daniel Rafaelić (film).
O IZLOŽBI
Antologijskom izložbom »Strast i bunt – ekspresionizam u Hrvatskoj« s oko tri stotine izložaka po prvi se puta cjelovito valoriziraju i prezentiraju hrvatski dosezi ovoga umjetničkog pravca u svim umjetničkim izričajima. Vrhunskim likovnim ostvarenjima slikarstva, skulpture, grafike i grafičkoga dizajna, arhitektonskim rješenjima te vrsnim književnim, kazališnim, filmskim i glazbenim prinosima izložba rekonstruira duhovno i kulturno ozračje u kojem ekspresionizam nastaje i uključuje se u šire tokove europskih umjetničkih strujanja.
Ekspresionizam u Hrvatskoj javlja se relativno rano i to podjednako u književnosti, likovnim umjetnostima, kazalištu. Štoviše, nekoliko časopisa koji izlaze 1920. godine dokazuje dobru recepciju ekspresionizma, a niz važnih (njemačkih) časopisa koji su promovirali ovaj stil bili su u opticaju u Hrvatskoj od samog početka Prvog svjetskog rata. Pojavom izložbi Hrvatskog proljetnog salona (1916.) uočavaju se jasne naznake ekspresionističke doktrine i u likovnim umjetnostima.
Nova je umjetnost u našim krajevima brzo naišla na plodno tlo zahvaljujući kaotičnoj zbilji, političkom nezadovoljstvu i depresivnoj duhovnoj klimi koju je donio Prvi svjetski rat, ta katastrofa razuma i ljudskosti u čijem je ozračju pokret i stvoren. Ne čudi stoga što su umjetnici radikalnim odbacivanjem svega tradicionalnog, revoltom protiv konvencionalne građanske kulture, lažnoga morala, starih idola, duhovnoga mrtvila, potrošenih estetskih obrazaca poželjeli stvoriti novu estetiku kojom će iskazati svoje gnušanje i ogorčenje. Kaotičnost, ekstaza, sažimanje, nizanje i brza izmjena slika u književnim djelima Josipa Kosora, Miroslava Krleže, Ulderika Donadinija ili A. B. Šimića ima svoj pandan u disonancijama, razvedenoj melodici i narušenoj glatkoći glazbeno »lijepog« u djelima Blagoja Berse, Borisa Papandopula, Josipa Štolcera Slavenskog, Rikarda Schwarza i Dore Pejačević. U scenskim djelima dramski prostor pulsira, akustički i vizualni efekti su potencirani, a jezik je pretvoren u krik. Povezanost i međusobno ispreplitanje te utjecaji pojedinih umjetničkih disciplina nikad nisu bili jači. Brišu se granice između književnih rodova i vrsta, a film je svojom atmosferom i sintaktičkom razlomljenošću, kadriranjem, nizanjem naglo isprekidanih prizora izvršio velik utjecaj na književnost, kazalište, slikarstvo pa i arhitekturu. Scenografije ekspresionističkih filmova, koji su upravo tada doživjeli vrhunac svoje popularnosti, poticaj su stvaranju građevina slobodnih, biomorfnih i kompleksnih formi. Paviljon na Međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu arhitekta Drage Iblera iz 1925. godine jedini je njegov realizirani ekspresionistički rad, a Gradska kavana na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu arhitekta Ignjata Fischera najbolja je i najreprezentativnija ekspresionistička realizacija hrvatske arhitekture. Iako se ekspresionizam u hrvatskoj arhitekturi javio više u vidu nerealiziranih maštovitih projekata, nezaobilazan je dio naše povijesti arhitekture između dva svjetska rata. Zagovornici ovoga stilskog pravca postali su u Hrvatskoj prvacima moderne arhitekture koji će svojim realizacijama u potpunosti preobraziti Zagreb i druge hrvatske gradove brojnim antologijskim djelima.
U ekspresionističkom slikarstvu primjerice Ljube Babića vidljivo je kontrastiranje svjetlosnih masa, kod Marina Tartaglie ekspresionistička odlika je rastakanje forme, a u djelima Zlatka Šulentića koloristička otvorenost i deformacije. Slike Milivoja Uzelca odlikuju se tematski angažiranom poetikom dok je Vilko Gecan sklon dinamičnom rukopisu i snažnim izrazima lica i gestama. Ekspresionistička su htijenja, želja za deformacijom i ekspresijom, kao i u njemačkih ekspresionista, najvidljivija u crtežu i grafici, ponajprije kod umjetnika Vilka Gecana, Marijana Trepšea ili Sergija Glumca. Grafika je za umjetnike ekspresionizma bila osnovna disciplina kojom su najbolje i najizravnije predočavali životne teme koje su ih zaokupljale.
U našoj povijesti umjetnosti i povijesti književnosti ekspresionizam je na različite načine tumačen i valoriziran. Štoviše, može se reći da je rijetko koji pravac na tako dobar način znanstveno obrađen. Ono, pak, što je u tim tumačenjima i valorizacijama izostalo, jest cjelovit sintezan pregled ekspresionizma, koji će donijeti ova izložba.
(preuzeto iz press materijala Galerije Klovićevi dvori)